Ozempic i Mounjaro: kako su lijekovi za mršavljenje postali društveni fenomen?

Od Oprah do obiteljskog ručka: kako su Ozempic i Mounjaro promijenili razgovor o gladi, dijetama i tijelu — i zašto liječenje debljine nije estetski trend.

Nekada je pitanje nakon nečijeg vidljivog gubitka kilograma glasilo: „Koju dijetu držiš?” Danas mu se lako pridruži drugo: „Je li to Ozempic?” U toj promjeni stane mnogo više od znatiželje o lijeku. Stanu sumnja, nada, zadiranje u privatnost i staro uvjerenje da nam tuđe tijelo duguje objašnjenje.

Ozempic i Mounjaro postali su društveni fenomen jer su se susrele dvije snažne priče: medicinski pomak u liječenju debljine i dugogodišnja želja da mršavljenje bude manje iscrpljujuće. Javna iskustva poznatih osoba i rasprave na društvenim mrežama prenijeli su ih iz zdravstvenih rubrika u svakodnevni razgovor. Pitanje više nije samo koliko netko može smršavjeti, nego i zašto smo toliko dugo tjelesnu težinu tumačili kao izvještaj o nečijem karakteru.

Jesu li Ozempic i Mounjaro zapravo ista priča?

U javnom razgovoru često završavaju u istoj ladici, ali nisu isti lijek niti imaju potpuno iste odobrene namjene. Prema Europskoj agenciji za lijekove, Ozempic sadrži semaglutid i u EU je odobren za liječenje dijabetesa tipa 2. Semaglutid se za regulaciju tjelesne mase primjenjuje i pod drugim nazivom, Wegovy, uz odgovarajuće uvjete.

Mounjaro sadrži tirzepatid te u EU ima odobrenu primjenu za dijabetes tipa 2 i za regulaciju tjelesne mase u određenih odraslih osoba s debljinom ili prekomjernom tjelesnom masom uz povezane zdravstvene probleme. Riječ je o lijekovima na recept, a ne o zamjenjivim proizvodima za estetsko dotjerivanje.

Ta razlika lako nestane u naslovu ili komentaru ispod fotografije. Zato je važna već na početku: liječenje kronične bolesti i želja da se stane u odjeću određene veličine nisu ista medicinska situacija. Ovaj članak govori o društvenom fenomenu, ne o tome kome treba terapija.

Zašto su privukli toliko pozornosti?

Dio odgovora doista je u rezultatima. U randomiziranom istraživanju SURMOUNT-5, objavljenom 2025. u časopisu The New England Journal of Medicine, prosječno smanjenje tjelesne mase nakon 72 tjedna iznosilo je 20,2 posto uz tirzepatid i 13,7 posto uz semaglutid. Ispitanici su bili odrasle osobe s debljinom bez dijabetesa tipa 2; primjenjivane su doze za liječenje debljine. Studiju je financirao Eli Lilly, proizvođač tirzepatida.

To su prosjeci iz određenih istraživačkih uvjeta, a ne obećanje rezultata za pojedinca ili usporedba svakodnevne uporabe dvaju brendova iz naslova. Ista je studija zabilježila nuspojave, najčešće probavne. Ipak, takvi nalazi objašnjavaju zašto interes nije moguće svesti samo na pomodan hir.

Drugi dio odgovora manje je mjerljiv. Za osobu koja je godinama planirala obroke, brojila, odustajala i počinjala ponovno, privlačna može biti i mogućnost da svakodnevni napor postane manji. Ne samo drukčija brojka na vagi, nego manje pregovora sa sobom oko hrane. To je drukčija vrsta nade od još jednog jelovnika zalijepljenog na hladnjak.

Kako su od recepta stigli do Oprah, Instagrama i South Parka?

Kada je Oprah Winfrey u prosincu 2023. za People potvrdila da koristi lijek za regulaciju težine, govorila je i o desetljećima posramljivanja i vlastitog okrivljavanja. U tom razgovoru nije navela konkretan brend. Važan dio njezina javnog istupa bilo je upravo preispitivanje ideje da je sve pitanje volje.

Amy Schumer je u ožujku 2025. u videu na Instagramu govorila o korištenju Mounjara. Takve su objave lijekovima dale mjesto u osobnim pričama koje ljudi prate između obiteljskih fotografija i svakodnevnih vijesti. No javno podijeljeno iskustvo ostaje iskustvo jedne osobe, ne dokaz o tome kako će terapija djelovati drugima.

Do svibnja 2024. tema je već dobila i vlastitu televizijsku satiru: South Park: The End of Obesity. Zaplet se bavi i pristupom novim lijekovima, pa je zdravstvena tema postala materijal za raspravu o novcu, dostupnosti i izgledu. Kada ime lijeka postane razumljivo i bez fusnote u animiranoj seriji, očito je izašlo iz ordinacije.

Ipak, fotografija nije medicinska dokumentacija. Iz promjene nečijeg izgleda ne možemo zaključiti koristi li lijek, zašto ga koristi ni kakvo mu je zdravstveno stanje. Znatiželja publike ne stvara obvezu da se te informacije podijele.

Što se mijenja kada glad prestanemo smatrati testom karaktera?

U središtu novih razgovora često se pojavljuje izraz food noise, odnosno „buka oko hrane”. Njime ljudi opisuju uporno razmišljanje o sljedećem obroku, grickalicama ili tome smiju li nešto pojesti. To je opis iskustva, a ne dijagnoza koju možete postaviti nakon gledanja nekoliko videa.

U kvalitativnom istraživanju objavljenom u lipnju 2026. u JAMA Network Open, znanstvenici su razgovarali s 30 osoba iz SAD-a koje su koristile ili ranije koristile GLP-1 lijekove. Među temama su bili smanjenje takvog razmišljanja o hrani i apetita, ali i nuspojave, troškovi, stigma te neujednačena stručna podrška. Sudionici su terapiju opisivali kao pomoć promjenama navika, a ne njihovu potpunu zamjenu.

Trideset intervjua ne može pokazati koliko je neko iskustvo često među svim korisnicima. Može, međutim, pomoći razumjeti zašto je tema nekima toliko osobna. Ako se doživljaj gladi može promijeniti, teže je braniti jednostavnu priču prema kojoj svi imaju jednako zahtjevan zadatak, a razlikuju se samo po disciplini.

To ne znači da izbori i navike nisu važni. Znači da ih ne možemo pošteno procjenjivati bez konteksta. Savjet „samo manje jedi” zvuči jednostavno ponajprije onome tko ga izgovara.

Mijenja li se i ono što završava u košarici?

Promjena nije ostala samo na razini osobnih iskaza. Istraživanje The No-Hunger Games, prvi put objavljeno online u prosincu 2025. u Journal of Marketing Research, povezalo je podatke o korištenju lijekova s transakcijama američkih kućanstava. Kućanstva s barem jednim korisnikom GLP-1 lijekova u prvih su šest mjeseci prosječno smanjila potrošnju na namirnice za 5,3 posto, a potrošnju u fast-food lancima, kafićima i sličnim objektima za oko osam posto.

To su podaci o kupnji kućanstava, ne mjerenje onoga što je svaki pojedinac pojeo. Ne dokazuju da je prehrana automatski postala kvalitetnija, niti se američki rezultati mogu izravno preslikati na Hrvatsku. Ali pokazuju da se promjene mogu vidjeti i ondje gdje svakodnevica ostavlja račun: u trgovini i restoranu.

Tu se otvaraju pitanja koja sama vaga ne može obuhvatiti. Što znači osjećati drukčiji apetit na dugom obiteljskom ručku? Kako objasniti da vam je dovoljno kada domaćin nudi još? To su moguće društvene situacije, a ne iskustvo koje treba pripisati svakom korisniku. Hrana je i druženje, gostoprimstvo i rutina. Promjena apetita zato može otvoriti pregovore i za stolom, a ne samo pred hladnjakom.

Jesu li ovo brza rješenja i znači li to kraj dijeta?

Popularna slika obećava kratak put od početka do cilja. Klinička istraživanja opisuju znatno dulju priču. U studiji SURMOUNT-4, osobe koje su nakon početnog razdoblja liječenja tirzepatidom prešle na placebo tijekom sljedeće godine prosječno su vratile znatan dio izgubljene težine. Oni koji su nastavili terapiju održali su i dodatno povećali prosječno smanjenje mase. Studiju je financirao proizvođač lijeka.

Taj nalaz ne određuje ničiju pojedinačnu terapiju. Pokazuje zašto ideja kratkog „popravka” tijela nije isto što i dugoročno liječenje debljine. Brzina kojom se promjena vidi na fotografiji ne govori koliko dugo traje zdravstvena skrb.

Ni prehrana time ne prestaje biti važna. Ako pod dijetom mislimo na sve što osoba jede, njezin „kraj” nema smisla. Ako mislimo na stalno izmjenjivanje strogih režima i novih početaka, ovi lijekovi ozbiljno propituju ideju da je još stroži režim jedini odgovor. Mijenja se moguća uloga prehrambenih navika: od dokazivanja samokontrole prema dijelu šire brige o zdravlju.

Manji apetit sam po sebi ne rješava kupnju, kuhanje, kvalitetu obroka ni odnos prema vlastitom tijelu. Za širi pogled na tu razliku pročitajte Zašto plan prehrane nije isto što i gotov jelovnik s interneta.

Smanjuje li se pritisak na izgled ili samo mijenja oblik?

Jedna moguća promjena je oslobađajuća: više prostora za razgovor o liječenju i manje automatskog okrivljavanja. Druga mogućnost ide u suprotnom smjeru: ako javnost vjeruje da sada postoji rješenje, može početi očekivati da ga svatko mora iskoristiti.

Tako nastaje neugodna zamka. Osobu se prvo pita zašto nije smršavjela, a zatim je li to učinila „pošteno”. Kao da se uz svaku promjenu tijela mora priložiti potvrda o dovoljnoj količini patnje. To je društveni sud, a ne smislen kriterij zdravstvene skrbi.

Prihvaćanje tijela i traženje liječenja pritom ne moraju biti suprotstavljeni. Moguće je protiviti se ponižavanju ljudi zbog izgleda i istodobno podržavati dostupnost odgovarajućeg liječenja. Jednako je važno ne pretvarati lijekove u novu obvezu svih koji se ne uklapaju u uski ideal ljepote.

Korisna mala promjena može se dogoditi već u razgovoru s drugima: umjesto pitanja „Kako si toliko smršavio/smršavjela?”, pitajte osobu kako je. Ako sama otvori temu liječenja, ne morate njezinu priču pretvarati u raspravu o disciplini. A za komentiranje njezina tanjura nije nam potrebna nova generacija lijekova, nego malo više suzdržanosti.

Prolazni trend ili dugoročna promjena?

Ne možemo znati kako će izgledati buduća kultura tijela, ali postoje razlozi da ove lijekove ne promatramo samo kao još jednu sezonsku dijetu. Svjetska zdravstvena organizacija u prosincu 2025. objavila je prve smjernice o GLP-1 terapijama za liječenje debljine. Uvjetno preporučuje njihovu dugoročnu primjenu u odgovarajućih odraslih osoba, u sklopu cjelovite skrbi, te naglašava otvorena pitanja dugoročnih podataka, troškova i pravedne dostupnosti.

To je smjer zdravstvenog sustava, a ne predviđanje da će svi koristiti lijekove. Dostupnost liječenja i dalje je zasebno pitanje od njegove prisutnosti u naslovima. WHO upozorava da bi nejednak pristup mogao dodatno produbiti zdravstvene razlike.

Najveća promjena možda neće biti u tome što ćemo svi drukčije jesti, nego u tome hoćemo li prestati očekivati da svačija glad, tijelo i život funkcioniraju jednako. Ovi lijekovi mogu pomoći promijeniti taj razgovor. Mogu i postati nova sredstva za postizanje istih starih ideala, uz još više pitanja o tuđem izgledu.

Zato vrijedi zastati prije sljedeće fotografije „prije i poslije” i pitati se: zanima li nas kako je toj osobi ili samo koliko se približila tijelu koje smo naučili nagrađivati? Od odgovora ovisi mijenja li se doista naš odnos prema težini, ili samo način na koji je pokušavamo promijeniti.

Ako želite otvoriti razgovor o vlastitim prehrambenim navikama, može vam pomoći članak Kako razgovarati o prehrambenim navikama bez srama. Odluke o lijekovima pripadaju individualnom razgovoru s liječnikom; ovaj tekst nije preporuka za njihovo korištenje niti procjena bilo čije terapije.

Novosti putem newslettera

Unesite svoju e-mail adresu i pretplatite se na naš newsletter.